Twilight couples
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


...Twilight love...
 
PrijemPortalLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 06. Praćenje

Ići dole 
AutorPoruka
.::LoSt In mAgIc world::.
Admin
.::LoSt In mAgIc world::.


Posts : 829
Points : 1090
Age : 26
Location : in Hollywood
Upozorenje : 06. Praćenje H6

06. Praćenje Empty
PočaljiNaslov: 06. Praćenje   06. Praćenje EmptyPon Apr 26, 2010 7:15 am

Napolju je konačno počelo da se smrkava. Ovaj dan, vreo za mart mesec, trajao je u nedogled, kao da ne želi da se okonča i oslobodi me.
Smrcnula sam i uvrnula mokru maramicu u još jedan čvor. - Keti, sigurno imaš drugih obaveza. Kurt će se pitati gde si.
— Razumeće.
— Ne možeš da ostaneš ovde zauvek. A nismo ništa bliži odgovoru nego ranije.
— Brze „popravke" nisu moja specijalnost. Odlučna si u stavu da nećeš novog domaćina.
-Da.
— Tako da će rešavanje ovog problema potrajati neko vreme. Stegla sam zube rezignirano.
— A to će ići lakše i brže ako budeš imala pomoć.
— Ubuduće ću češće zakazivati sastanke, obećavam.
— Nisam baš na to mislila, mada se nadam da hoćeš.
— Misliš... da mi neko drugi pomogne? - Strecnula sam se na pomisao da ću morati ponovo da proživim današnji jad s nekim koga ne znam. - Sigurna sam si jednako kvalifikovana kao i bilo koji drugi Utešitelj, čak i više.
— Nisam mislila na drugog Utešitelja. - Promeškoljila se u fotelji i ukočeno se protegla. - Koliko prijatelja imaš, Lutalice?
— Misliš na ljude s posla? Viđam nekoliko drugih nastavnika skoro svaki dan. Pričam s nekoliko studenata na hodniku...
— A van škole?
Gledala sam belo u nju.
- Ljudskim domaćinima je potrebno druženje. Nisi navikla na samoću, draga. Delila si misli s čitavom planetom...
- Nismo mnogo izlazili. — Moj pokušaj da se našalim prošao je nezapaženo.
Slabašno se nasmešila i nastavila. — Tvoj problem te toliko muči da ni na šta drugo ne možeš da se koncentrišeš. Možda je jedan od odgovora na problem da se ne koncentrišeš toliko. Rekla si da se Melani dosađuje dok radiš... da je mirnija. Ako počneš da se družiš s nekim, možda će joj i to biti dosadno.
Zamišljeno sam napućila usne. Imala sam utisak da Melani, umorna od dugog dana ispunjenog pokušajima tešenja, nije previše oduševljena tom idejom.
Keti klimnu. - Pozabavi se životom, radije nego njom.
- To ima smisla.
- A tu su i fizički nagoni koje ova tela imaju. Nikada nisam videla niti čula da su jednako jaki kod bilo koje druge vrste. Jedna od najtežih stvari kojima smo mi, koji smo stigli među prvima, morali da ovladamo bio je nagon za parenjem. Veruj mi, ljudi odmah primete kad ga nemaš. - Nasmejala se i prevr-nula očima, prisećajući se nečega. Kada nisam uzvratila shodno njenom očekivanju, uzdahnula je i nestrpljivo prekrstila ruke. - Ma, hajde, Lutalice, mora da si primetila.
- Ma naravno - promrmljah. Melani se uznemireno promeškoljila. - Očigledno. Pričala sam ti o snovima...
- Ne, nisam mislila samo na sećanja. Zar nisi srela nikoga na koga je tvoje telo reagovalo u sadašnjosti - na strogo hemij-skom nivou?
Pažljivo sam razmotrila njeno pitanje. - Mislim da nisam. Ne koliko sam mogla da primetim.
- Veruj mi - reče Keti suvo. - Primetićeš. — Odmahnula je glavom.
- Možda bi trebalo da otvoriš oči i obratiš posebnu pažnju na to. Moglo bi veoma da ti godi.
Telo mi se s odbojnošću trže na samu tu pomisao. Uhvatila sam Melanino gađenje, koje se poklapalo s mojim sopstvenim
Keti mi pročira izraz lica. - Ne dozvoli joj da utiče na to kako ćeš se ti ponašati prema pripadnicima sopstvene vrste, Lutalice. Ne dozvoli joj da te kontroliše.
Nozdrve mi se raširiše. Sačekala sam trenutak pre nego što ću odgovoriti, obuzdavajući gnev na koji se nikada nisam u potpunosti navikla.
- Ona me ne kontroliše. Keti izvi obrvu.
Grlo mi se steglo od besa. — Ti baš nisi otišla daleko da nađeš svog sadašnjeg partnera. Da li taj izbor bio načinjen pod nečijom kontrolom?
Ignorisala je moj bes i dobro razmislila o pitanju.
- Možda — reče naposletku. - Teško je znati. Ali imaš pravo. — Cupkala je konac na porubu svoje bluze, a zatim, kao da je shvatila da izbegava moj pogled, odlučno prekrstila ruke i ispravila ramena. - Ko zna šta sve može da se desi s bilo kojim domaćinom na bilo kojoj planeti? Kao što sam ranije rekla, mislim da će ti odgovor verovatno dati vreme. Bez obzira na to da li će ona zapasti u apatiju i vremenom utihnuti, i dozvoliti ti da izabereš nekog drugog osim tog Džareda, ili će... pa, Tragači su veoma dobri. Već tragaju za njim, i možda ćeš se ti setiti nečega što će biti od pomoći.
Nisam se micala dok mi se značenje njenih reči urezivalo u mozak. Ona kao da nije primećivala da sam sleđena u mestu.
- Možda će pronaći Melaninu ljubav, i onda ćete moći da budete zajedno. Ako su njegova osećanja jaka kao njena, nova duša će verovatno biti voljna.
- Ne! — Nisam bila sigurna ko je to uzviknuo. Možda sam ja. I sama sam bila užasnuta.
Bila sam na nogama, tresući se. Suza, koje su ranije potekle tako lako, sada, za promenu, nije bilo, a ruke su mi se tresle, čvrsto stegnute u pesnice.
- Lutalice?
Ali ja sam se okrenula i potrčala ka vratima, boreći se protiv reči koje nisu mogle doći iz mojih usta. Reči koje nisu mogle biti moje reči. Reči koje nisu imale smisla osim ako nisu bile njene, ali imala sam osećaj da su moje. Nisu smele biti moje. Nisu smele biti izgovorene.
To bi ga ubilo! To bi okončalo njegovo poštojanje! Ne želim nekog drugog! Želim Džareda, ne stranca u njegovom telu! Telo ne znači ništa bez njega.
Čula sam kako me Keti doziva dok sam istrčavala na ulicu.
Nisam živela daleko od Utešiteljkine kancelarije, ali me je mrak na ulici dezorijentisao. Prešla sam dva bloka pre nego što sam shvatila da trčim u pogrešnom smeru.
Ljudi su me gledali. Nisam bila odevena za vežbanje, a nisam ni džogirala. Bežala sam. Ali niko me nije gnjavio; učtivo su skretali pogled. Pretpostavljali su da sam nova u ovom telu. Da se ponašam kao dete.
Iz trka sam prešla u korak, skrećući ka severu, tako da mogu da se vratim nazad, a da pri tom ne prođem opet kraj Ketine kancelarije.
Korak mi je bio tek nešto sporiji od trka. Čula sam kako mi stopala prebrzo udaraju po pločniku, kao da pokušavaju da se usklade s tempom muzike za ples. Tap, tap, tap, odzvanjalo je po betonu. Ne, nije zvučalo poput bubnja, bilo je previše ljutim. Poput nasilja. Tup, tup, tup. Kao kad neko nekoga udara. Zadrhtala sam od te užasne slike.
Ugledala sam upaljenu svetiljku iznad vrata mog stana. Nije mi dugo trebalo da pređem tu razdaljinu. Mada, nisam prešla preko ulice.
Bilo mi je muka. Setila sam se kako je povraćari, iako sama nikada nisam povratila. Hladan znoj mi je orosio čelo, u ušima mi je tupo odzvanjalo. Bila sam prilično sigurna da ću lično iskusiti taj osećaj.
Pored trotoara se nalazio travnati nasip. Oko ulične svetiljke išla je uredno potkresana živa ograda. Nisam imala vremena da tražim bolje mesto. Oteturala sam se do ulične svetiljke i uhvatila se za stub da ne bih pala. Od mučnine je počelo da mi se vrti u glavi.
Da, definirivno ću iskusiti povraćanje.
- Lutalice, jesi li to ti? Lutalice, jesi li bolesna?
Nisam mogla da se koncentrišem na taj odnekud poznat glas. Ali saznanje da me neko posmatra samo je pogoršalo stvari; nagnula sam se bliže žbunu i izbljuvala svoj poslednji obrok.
- Ko je tvoj Iscelitelj ovde? - upita glas. Zvučao je udaljeno jer mi je zujalo u ušima. Nečija ruka mi se spusti na pogurena ramena. - Da li ti je potrebna hitna pomoć?
Zakašljala sam se dvaput i zavrtela glavom. Bila sam sigurna da je gotovo; želudac mi je bio prazan.
- Nisam bolesna - uzvratih dok sam se uspravljala, pridržavajući se za stub. Pogledala sam preko ramena da vidim ko je to posmatrao taj moj neslavni trenutak.
Žena Tragač iz Cikaga držala je mobilni u ruci, pokušavajući da odluči koju službu da pozove. Dobro sam je osmotrila na trenutak i ponovo se nagnula nad lišće. S praznim želucem ili ne, ona je bila poslednja osoba koju sam sada želela da vidim.
Ali dok mi se želudac uzaludno napinjao, shvatila sam da mora poštojati razlog za njeno prisustvo.
O, ne! Oh, ne ne ne ne ne ne!
- Zašto? - izustila sam, glasom slabim od panike i mučnine. - Zašto si ovde? Sta se desilo? - Utešiteljkine veoma neutešne reči odzvanjale su mi u glavi.
Zurila sam u ruke koje su zgrabile okovratnik Tragačevog crnog sakoa na dve sekunde pre nego što sam shvatila da su moje.
- Prestani! - uzviknu, dok su joj se na licu ocrtavali šok i bes. Glas joj je drhtao.
Drmusala sam je.
Moje šake je pustiše i spustiše mi se na lice. - Izvini! - dahtala sam. - Žao mi je. Nisam znala šta radim.
Tragač se namršti i stade da poravnava svoju odeću. - Nije ti dobro, a pretpostavljam da sam te uplašila.
- Nisam očekivala da te vidim - prošaputah. - Zašto si ovde?
- Hajde da te odvedemo u Isceliteljsku ambulantu pre nego što nastavimo razgovor. Ako imaš grip, trebalo bi ga izlečiti. Nema smisla dozvoliti da ti iscrpi telo.
- Nemam grip. Nisam bolesna.
- Jesi li pojela nešto pokvareno? Moraš da prijaviš gde si
nabavila tu hranu.
Njeno interesovanjee bilo je veoma iritirajuće. - Niti sam jela pokvarenu hranu. Zdrava sam.
- Zašto ne odeš na isceliteljski pregled? Jedno skeniranje na brzinu - ne bi trebalo da zapostaviš svog domaćina. To je neodgovorno. Tim pre što je zdravstvena nega tako lako dostupna i delotvorna.
Duboko sam udahnula i oduprla se porivu da je ponovo protresem. Bila je za čitavu glavu niža od mene. Pobedila bih u toj borbi.
Borbi? Okrenula sam joj leđa i krenula brzim korakom ka svom stanu. Opasno sam emotivna. Moram da se smirim pre nego što učinim nešto neoprostivo.
- Lutalice? Čekaj! Iscelitelj...
- Ne treba mi Iscelitelj - rekoh, ne osvrćući se. - To je bio samo... emotivni poremećaj. Sada sam dobro.
Nije uzvratila. Pitala sam se šta Tragač misli o mom odgovoru. Čula sam kako njene cipele - s visokom štiklom - tapkaju za mnom, pa sam ostavila vrata otvorena, znajući da će me slediti unutra. Prišla sam sudoperi i nasula čašu vode. Čekala je u tišini dok sam ispirala usta. Kada sam završila, naslonila sam se na ivicu, zureći u sudoperu.
Ubrzo joj je postalo dosadno.
- Dakle, Lutalice... još uvek se tako zoveš? Ne bih htela da ispadnem drska oslovljavajući te tako.
Nisam je pogledala. — Još uvek se zovem Lutalica.
- Zanimljivo. Delovala si mi kao neko ko će izabrati sopstveno ime.
- Jesam izabrala. Izabrala sam da se zovem Lutalica.
Već dugo mi je bilo jasno da je do manje svađe koju sam prisluškivala prvog dana kada sam se probudila u Isceliteljskoj ambulanti došlo Tragačevom zaslugom. Ova žena Tragač bila je najsvadljivija duša na koju sam za devet života naišla. Moj prvi Iscelitelj, Gazi Preko Duboke
Vode, bio je smiren, ljubazan i razborit, čak i za jednu dušu. Ali ni on nije mogao a da joj ne uzvrati. Od toga mi je bilo lakše zbog sopstvene reakcije.
Okrenula sam se da se suočim s njom. Sedela je na mom dvosedu, ugnezdivši se udobno kao da je došla u dugu posetu. Izraz lica joj je bio samozadovoljan, oči širom otvorene, kao da se zabavlja. Potisnula sam želju da se namrštim.
- Zašto si ovde? - ponovih pitanje. Glas mi je bio miran. Suzdržan. Neću ponovo izgubiti kontrolu u prisustvu ove žene.
- Dugo nisam čula ništa od tebe, pa sam pomislila da lično dođem. Još nismo ostvarili napredak u tvom slučaju.
Ruke iza mojih leđa popustiše stisak na ivici sudopere, ali nisam dozvolila da mi se osećaj neopisivog olakšanja ocrta na licu.
- To mi se čini kao... previše revnosno. Osim toga, poslala sam ti poruku prošle noći.
Obrve joj se spojiše na način koji joj beše svojstven, način koji je odavao utisak da je ljuta i da se dosađuje istovremeno, kao da ste vi, a ne ona, odgovorni za njen bes. Izvadila je svoj džepni računar i dodirnula ekran nekoliko puta.
- Oh — reče ukočeno. - Danas nisam proveravala poštu. U tišini je pogledom preletela preko onoga što sam napisala.
- Poslala sam je veoma rano izjutra - rekoh. - Još se nisam bila potpuno razbudila u tom trenutku. Nisam sigurna koliko od toga što sam napisala je sećanje ili san, ili sam možda kucala u snu.
Poslužila sam se rečima - Melaninim rečima - koje su mi s lakoćom silazile s usana; čak sam dodala i svoj veseli smeh na kraju. Bilo je to neiskreno od mene. Sramno ponašanje. Ali nisam htela da dozvolim Tragaču da sazna da sam slabija od svog domaćina.
Za promenu, Melani nije likovala što me je nadjačala. Previše joj je laknulo i bila je previše zahvalna što je nisam odala iz sopstvenih, sebičnih razloga.
- Zanimljivo — promrmlja Tragač. — Još jedan na slobodi. — Zavrte glavom. — Mir nastavlja da nam izmiče. - Nije izgledalo da je razočarava ta krhkost mira - zapravo, činilo se da joj je to po volji.
Jako sam se ugrizla za usnu. Melani je žarko želela da nastavi da poriče, da tvrdi da je dečak bio samo deo sna. Ne budi glupa, rekoh joj. To bi bilo previše očigledno. To što smo se Melani i ja složile oko nečega dovoljno govori o Tragačevoj odbojnoj prirodi.
Mrzim je. Melanin šapat beše oštar, bolan poput poseko-tine.
Znam, znam. Volela bih da mogu da poreknem da sam se i ja osećala... slično. Mržnja je bila neoprostivo osećanje. Ali Tragača je bilo... veoma teško zavoleti. Nemoguće.
Tragač prekide moj unutrašnji razgovor. - Dakle, osim nove lokacije koju treba proveriti, ne možeš mi pomoći još nekim putokazima na mapi?
Osetih kako mi telo reaguje na njen kritički ton. - Nisam rekla da se radi o linijama koje predstavljaju putokaze na mapi. To je tvoja pretpostavka. I ne, nemam više informacija.
Ona brzo coknu jezikom tri puta. - Ali rekla si da su u pitanju putokazi.
- Mislim da jesu. Ne dobijam ništa više od toga.
- Zašto ne? Zar nisi do sada potčinila to ljudsko biće? - na-smeja se glasno. Smejala se meni.
Okrenula sam joj leđa i koncentrisala se na to da se smirim. Pokušala sam da se pretvaram da nije tu. Da sam sama u svojoj skromno nameštenoj kuhinji, da zurim kroz prozor u mali deo noćnog neba, u tri sjajne zvezde koje sam mogla da nazrem.
Pa, onoliko sama koliko sam mogla da budem.Dok sam zurila u te sićušne svetle tačke usred crnila, linije koje sam iznova viđala — u snovima i nepovezanim sećanjima, koja su nenadano iskrsavala u čudnim, neočekivanim trenucima - prolazile su mi kroz glavu.
Prvo: jedna blago zakrivljena krivina, zatim oštro skretanje ka severu, još jedno oštro skretanje, ali u suprotnom pravcu, zatim duži deo puta, koji vijuga nazad ka severu, a onda naglo spuštanje ka jugu, koje se završava još jednom krivinom u ravnici.
Drugo: nazubljena linija koja ide u cikcak, četiri oštra obrisa koji idu u suprotnim pravcima, peti čudno zatupljen, kao da je odlomljen...
Treće: ravnomerno talasasta linija, prekinuta naglim odvajanjem koje upure dugim, tankim prstom ka severu i nazad.
Nerazumljivo, naizgled beznačajno. Ali znala sam da je Melani ovo važno. Znala sam to od samog početka. Tu tajnu je čuvala bolje od svih drugih, odmah posle dečaka, njenog brata. Nisam znala za njegovo poštojanje pre sna od prošle noći. Pitam se šta je to što ju je slomilo. Možda ću otkrivati više njenih tajni kako bude postajala glasnija u mojoj glavi.
Možda će se odati i ja ću videti šta te čudne linije znače. Znala sam da znače nešto. Vodile su nekuda.
I u tom trenutku, dok je eho Tragačevog smeha još uvek odzvanjao u vazduhu, iznenada sam shvatila zašto su tako važne.
Vodile su natrag do Džareda, naravno. Natrag do obojice, Džareda i Džejmija. Gde drugo? Koja druga lokacija bi njoj mogla da bude važna? Samo što sam sada shvatila da ne vode natrag, jer niko od njih ranije nije pratio te linije. Linije koje su bile jednako zagonetne njoj koliko i meni, sve dok...
Zid je bio previše spor u pokušaju da me blokira. Bila je pometena, više je obraćala pažnju na Tragača nego na mene. Uznemirila se u mojoj glavi na zvuk koji je dopirao iza mene, i tada sam postala svesna da mi Tragač prilazi.
Tragač uzdahnu. - Više sam očekivala od tebe. Tvoja dosadašnja postignuća delovala su tako obećavajuće.
- Šteta je što nisi mogla lično da se prijaviš za ovaj zadatak. Sigurna sam da bi, kada bi morala da se nosiš s domaćinom koji se opire, to za tebe bila dečja igra. - Nisam se okrenula da je pogledam. Glas mi je ostao staložen.
Ona frknu prezrivo. - U početku je bilo dovoljno izazovno čak i bez domaćina koji se opiru.
- Da, i sama sam morala da ukrotim nekoliko njih. Tragač groknu od smeha. - Da li je Svevideće Morske Trave bilo veoma teško ukrotiti? Jesu li bežale?
Glas mi je ostao miran. - Nismo imali problema na Južnom polu. Naravno, Severni pol je bio sasvim druga priča. Načinjena je velika greška u pristupu. Izgubili smo čitavu šumu. - Reči su mi odisale tugom tog događaja. Hiljadu razumnih bića radije je zauvek zatvorilo oči nego da nas prihvati. Savili su svoje lišće, sakrivši ga od sunca, i umrli od gladi.
Bolje što jesu, prošaputa Melani. U toj misli se nije oseća-la zloba, samo odobravanje kojim je pozdravljala tragediju iz mog sećanja.
To je bila velika šteta. Dozvolila sam da mi agonija tog saznanja, osećaj umirućih misli koji nas je povezivao s bolom sestrinske šume, preplavi um.
To je bila smrt u svakom slučaju.
Tragač progovori, i ja pokušah da se koncentrišem samo na jedan razgovor.
- Da — glas joj beše uznemiren. - To je bilo loše izvedeno.
- Nikada ne možeš da budeš dovoljno oprezan kada nekome dodeljuješ moć. Neki nisu pažljivi kao što bi trebalo da budu.
Nije odgovorila, i čula sam kako uzmiče nekoliko koraka. Svi su znali da je greška koja je dovela do masovnog sa-moubistva bilo delo Tragača, koji su, pošto Svevideće Morske
Trave nisu mogle da beže, potcenili njihovu sposobnost da pronađu izlaz. Nepromišljeno su nastavili dalje, otpočevši prvi talas kolonizacije pre nego što nas je bilo dovoljno da sprovedemo opštu asimilaciju. Dok su shvatili za šta su Svevideće Morske Trave sposobne, na šta su spremne, već je bilo prekasno. Sledeća pošiljka hibernirajućih duša bila je predaleko, i pre nego što su stigle, severna šuma bila je izgubljena.
Sada sam se okrenula ka Tragaču, radoznala da procenim utisak koji su moje reči na nju ostavile. Bila je apatična, zagledana u belu prazninu ogoljenog zida na suprotnom kraju sobe.
- Žao mi je što ne mogu više da ti pomognem. - Te reči sam izgovorila odlučno, pokušavajući da joj stavim do znanja da želim da ode. Bila sam spremna da ponovo imam svoju kuću samo za sebe. Za nas, ubaci se Melani pakosno. Uzdahnula sam. Sada je bila tako puna sebe. - Stvarno nije trebalo da se mučiš i dolaziš čak ovamo.
- U pitanju je posao - uzvrati Tragač, slegnuvši ramenima. - Ti si mi jedini zadatak. Dok ne nađem ostale, mogla bih da se zadržim u tvojoj blizini i nadam se da će mi se posrečiti.
Nazad na vrh Ići dole
http://www.twilight-saga4ever.com/forum.htm
 
06. Praćenje
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight couples :: Twilight saga :: Twilight filmovi i knjige :: The Host-
Skoči na: